Utrnule boje

Utorak.

-Kako ti je na novom poslu ? Kroz tezak, hrapav glas... kasnije i smijeh... cuh, osjecah... zivot u njemu.

Zali se kako ga noge izdaju. Tesko ode do svog omiljenog kafica.

-Imala sam sastanak. Nisam ni cula telefon. Nazovi me uvijek ovako navecer.

Subota.

Telefon zvoni. 6 ujutro.

__________________________

Kisa je padala.

Ruke utjehe u masi ljudi. Vidjeh ga u silueti rodjaka. Vidjeh ga u kuci. Mrmlja si nesto u bradu. Po obicaju broji. Pita kakav je bio put, jel bilo guzve, na koju granicu sam isla...

Moja Jasmina me grli. Drzi me crvsto za ruku. Ne pusta.

Ulica mog djetinjstva je sada rijeka tihih ljudi a dvoriste ostrvo molitve.

Ukradoh mu tasnicu u kojoj je drzao aparat za mjerenje secera.

Na humci svjeze zemlje ostao je buket cvijeca od njegovog nogometnog kluba.

Oko mene utrnule boje.
Prazni dugi pogledi.
Sparina neka, tezina, k'o olovo sa svih strana stegla.

Sutim.
Sutim.

On je ostao u svom omiljenom kaficu.

Ja sam otisla u tudjinu.

Vidimo se...

Vidimo se... stari moj

uljezica
Nicega pod ovim ljudskim krovom nema... osim nas i cudesa