Iza duse

Neobicno moje,
Ti sto skrivenosti mirisnih vjetrova u carobnim vrtovima na svojim pamucnim dlanovima cuvas
Tamo gdje se nase pomrcine, nase neproplakane suze stapaju u jedno
I tamo gdje se… o, Nebesa… koliko umijete biti teska… tamo gdje se ostaje kada sve protice i protece, gdje se ludost i prisutnost ispreplicu bas kao mala gnijezda oaza zedji i gladi… za trunom vjecnosti

Ne razumiju me ljudi, Neobicno moje, niti ce
A ti… ti me sutis
Nudis drhtanja i gromove
Mekocu mesa za krvave ocnjake
Ti me otkidas od bjezanja i stradanja noseci svoje strahove i ceznje na dar
Ti skidas i najtanje slojeve… sa ramena vremena…
Gulis sve obmane
Ti me hoces… izmedju krhkosti i neustrasivosti… ogoliti
Hoces me… ubiti
Da se spotaknem, ustanem… nasmijem
Da volim kao dijete... opet

Mirni su moji okeani
Maglovite stijene bez vrhova
A oci bez pitanja
Iza duse… sta ostaje


uljezica
Nicega pod ovim ljudskim krovom nema... osim nas i cudesa

8 komentara

  1. Jednom napisah i ti me svojom dubinom podsjeti na to ,kako opisati sve te tvoje misli i toplinu duše tvoje osim
    “Ne vidjeh te ..
    Ja sanjar..
    Tek u snu naslutih, toplinu duše tvoje..
    U toj tišini, molitve bez riječi..”

Komentariši