tragovi duse 2

 
* Hvala na odgovoru.Trebao mi je.

Iskreno, tek sad vidjeh kad si odgovorio. Davno.
Mislih, neces ni odgovoriti.
Naucih da ti pricam bez obzira sto odgovora nema.
Godinama...
Kao da me cujes, kao da osjecas sta osjecam, tvoj dah uz moj dah... k’o kad svaki tren lomim napola.
Drugacije ne umijem. 
Drugacije nikad nije ni bilo.
I onda kad je najteze bilo... u dubinama isto je ostalo.
Netaknuto.
Ni vrijeme ni prostor nemaju nista s tim.
Ljudsko, mjene… ne dotice.
Doduse, kako bi?
  
Jesen mirise.
Nebo se nakostrijesilo… padat ce.
  

- Mene se ljudsko dotice, jer nazalost osudjen sam da zivim sa i medju ljudima, ali uspjesno se iskljucujem kad god mogu.
Kad nije bilo tesko sa nama? 
Iako tesko kod mene ne znaci nuzno i ruzno, naprotiv.
Kod mene odavno ne pada, kako je jesen stigla, da ne osjetim opalo lisce pod nogama, mislio bih da je jos uvijek ljeto ( ljeto tu nije jako vruce)... a sigurno ce pasti jednom, ko kisu zadrzati moze ?
Ono sto je u nama, duboko, izbaciti ne mozemo, cak i kada pokusamo, ali stvarno nisam ni siguran u to sto napisah, morao bih prvo pokusati...
odoh 

uljezica
Nicega pod ovim ljudskim krovom nema... osim nas i cudesa

5 komentara

    1. Vrtloze, pisem od 2011. i sve sto je na mom blogu je stvarno, istinsko… pa tako i ovo.
      ( moje rijeci su oznacene sa zvjezdicom/vise lici na pahulju/ a njegove sa crticom )
      brutalno iskreno, otvoreno.
      samo tako i nikako drugacije.
      pa kud puklo…

      nema igre rijeci
      hvala 🙂

Komentariši