Dragulj(i)

 
 
Eto tako... skupim se, glavu krijuci rukama, k’o prestraseno izgubljeno dijete, dok se crno nebo, zmijskih ociju, vatrene rike, nad njim savija, cineci ga bespomocnim, oduzimajuci mu i zadnji dah.

Sta je to u meni da u ljudima uvijek vidim najbolje ?
 
Sutim bol, kao da nista ne osjecam, kao da je neko drugi u pitanju, kao da se... ne desava.
Sve nanizane prljave izdaje, sva razocarenja, svi pokusaji degradiranja, razlili se i za jedan tren pomutili mi um, kako nista na ovom svijetu nije istinski, nije ispravno. 
  
 
„ Sta je bilo ? Sta si me htjela pitati ?“
 
„ Zasto si, sve ovo vrijeme, zasto si tu ? „
 
„ Jer te osjecam.“


Njegova toplina me njezno prekrila, umirila… i sjetila kako, kako su pukotine tu samo da svjetlost nadje svoj put.

Zivot je sito.
Dragulji ostaju.

Hvala. 



ja ostajem ja