Po ko zna koji put, po odmotanim, narandzasto zlatnim carsafima, preko plecatih planina, pogled mi se kotrlja
….ljubi ih.
Po ko zna koji uzdah po redu.
Boze, nista me ovdje ne dotice.
Boze, da sam bar krila, evo, ove usamljene ptice…da sam bar. Ili dasci vjetra ispod nje.
Nekad se bavih ljudima, a sad, sad zastanem samo kod prirode. Udahnem.
Vrijeme negiram.
Ljudi biraju momente. Ja ih nikad ne birah a dio sam njih. Zbog njih zive dok ja za vjecnost umirem.
Ne tezim ljudskom a njihovim koncima zapetljana.
Nesto ili nista. Nije to odabir, ni pitanje.
To je moje jesam.
Umjesto krila tisina misli nosi me.
U Nebeskoj blagosti, njeznosti, sjeme maslacka sam.
Noc drhti.
