PISMO DJEVOJCICE


Zvala sam te…
u svim onim promrzlim nespokojnim nocima, neproplakanim povijenim zeljama,neprestanim cvrkutom kisnih kapi na prozorima, uvijek istog sna, i molitvama djecijeg sapata, na koljenima,otvorenih dlanova a sklopljenih ociju, ispod mjeseceve svjetlosti sto mi sobu obasjava, u najdubljim hodnicima tisina…

Zvala sam te…
mirisom svakog dana kad ga Nebo porodi pa svojim cvrstim zagrljajem obavije grad, pa mu o rijeci zivota zbori,vremenom opominje, na zaborav… …
u zvoncicima jos drhtavih jutarnjih bisera na znatizeljnim travama sto se dosaptavaju o teskim i lakim, raznobojnim koracima sto prolaze, odlaze…trazila te, pogledom ih pitala, odmahivale glavama, nisu tvoje vidjele…

Zvala sam te… hukom zaigrane rijeke, njenim sitnim dijamantima, dok se, razliveni, zaljubljeno Suncu maze, smijese, milujuci verse zalosnih vrba, na oboljelim obalama, sto o susretu, prepoznavanju, stapanju linija dlanova svjedoce, otkucajima mijena prkose, u vjecnost… zakivaju.

Zvala sam te… talasanjem granja, u poznatom zvuku, neuhvatljivom kikotu zaigranog lisca, sto prede oko nogu, misli budi, zadirkuje, a barke sanjalice i u njima od ceznje pletene kosarice, poljubaca, strepnje, i drhtaja, sa praga duse, sapatima vjetra nocima slala, da ti ih na grudi spusti, da pomirises, osjetis, da se sjetis…

Da smo bili i ostali.
Da smo tu i da je sve.
Zvala sam te, zvala…. djecace.

uljezica
Nicega pod ovim ljudskim krovom nema... osim nas i cudesa

2 komentara

Komentariši