pluskvamperfekt* Svaka vena svojim zuborom pise ti stihove… otkad za sebe znamI tu vrijeme i Vrijeme nista ne moguTu snovi i java srastaju u svjetove bez obrisaTu… gdje sam nas sakrilaU poemi zaboravljenih notaTamo gdje su rijeci ziveA dodiri kistovi vjecnog platnaI na njemu rasute zelje i dahoviU svim njihovim oblicimaZbog tebe ucih ponovo disatiHodatiPlakatiStradatiZivjetiI…
Kada te opet sretnem…To ce biti stapanje voda bez imena u okean Zivog sna, to ce biti prepoznavanje vec u obrisima maglicastih staza poput onih na nasim dlanovima sto se razliju bas kao kisne kapljice u odrazu lica ceznje sto se oslikava na starim prozorimaTo ce biti kao da vrscima prstiju skoro pa doticem barsunasta…
Pruzi mi te medne dlanoveTe tajne aleje mojih snovaI sve leprsave ceznje… u njima izgubljene Sto se secu zanosno…prkosnih a lakih pokretaU suskavim vecernjim haljinamaOd mjeseceve prasine tkaneOdnoseci sve prolaznostiO mislju o novom sutraO osuncanim osmijesimaSto vrijeme zaustavljajuI milim pogledom me njezno privijNa te grudi od tecnog olovaUtihnulo treperanje otkrij… oslusniTisinom koja suti a poznatom…
Svim nasim sjecanjima na prosle zivote kunem se…Sve tvoje trnce ispod vrhova prstiju ja osjecahI tvoje valove… sto se, o, tako lako povijaju, izviru i poniru, plamtecim plimama i osekama ispod rasutih uvojaka, tih bisera bakrenih, tvojim mirisima uhvaceni… tvojim dahovima milovani… u vatri sto se ne gasi.U svakoj nasoj pori i zivot i stradanje…
