NESUVISLOST NESUVISLOSTI

UPRKOS LJUDSKOM

16.05.2019.

Preplitanja



Tesko da ce ove krive crte, moji ashovi, moci opisati i najmanji dio osjecaja tog, tu neobicnost srastanja u ovom zemaljskom i stvaranja mjere za sve ostalo.
Citaocu bih, teska srca morala prvo priznati da ne grlim, ne grlim ljude. Pri tome mislim na pravi zagrljaj, ne na tapsanje uz neko cestitanje. Ne to. Nikako to.
Mislim na onaj siroki, otvoreni, cvrsti zagrljaj a opet tako lak, sav od njeznosti latica prvih pupoljaka proljeca i od slatkog mirisa polena tkan.
Mirise na iznenadni pljusak i djecju ciku.
Mirise na sjecanja sto pricaju samo tisinama.
( O, Boze, kako me je strah svake krive crte sto misao boji )

Svaki put kad bih njegove oci svojim potrazila u njima je svjetlucalo mnostvo galaksija a u njima cudesa trista... i nikada tog pogleda nije dosta.
Svaki put kad bih ga gledala, bas kao da mi zivot o tome ovisi ili ako samo nakratko prestanemo skupljati uzdahe sa toplih zednih usana sve oko nas ce, bas sve, odjednom se srusiti. Svijet bi se stidljivo zaustavljao pred tim mocnim bakljama u grudima, pred tim ogoljenim drhtanjima i lagano, tiho, nestajao u odaje svoje suvisnosti.

Tada su... pogledi i usne bili samo nijemi svjedoci kako zemaljsko nema nista s tim, kako postoji nesto u nama sto u ove ljudske okvire ne moze stati jer je rijetko blago onosvjetske draguljarnice sto se eto, otkrivalo, rascvjetavalo... u tisini nas.
Kada se u potpunosti cijelim bicem predas, kao da vam tijela ni ne postoje, kao da tvoja dusa drugu dusu u nekom sasvim novom svijetu pod velovima nevidjene carolije dotice, pa vam svjetlosti iz ociju, jedno ka drugom, kao poljuljani oblaci teku, plove, nosene toplim dobrim vjetrovima, ljube se, u jedno stapaju.Taj zagrljaj.
Neopisano.
Neopjevano.

Dugo, dugo sam, slusajuci pjesme rijecnih vila sto su zavodljivo, graciozno igrale u njihovim svilenim srebrnim haljetkama, ovlas dodirujuci saputanja zelenih povrsina, naslonjena na njegovo rame, obgrlivsi objema rukama, rukama punim vjere djeteta, razlivena u otisku tom,upijala, mirisala voljeno bice. SveMoje. SamoMoje.
Sunce se prkosno probijalo kroz jos hladne hodnike oblaka da bi mi niz ledja slijevalo tople slapove kako bi me ugrijalo ne znajuci da je u meni vec niklo neunistivo sjeme Zivoga dok sam u slatkom bezbriznom spokoju, scucurena, slusala otkucaje srca, kao da su zadnji, disala, kao da nikad vise disati i necu, ostajuci u tom zagrljaju van vremena i prostora zauvijek ugnijezdjena.

U cudjenju moguceg nebo se smijesilo i osluskivalo tu ljepotu preplitanja cudesnog korijenja sto se jedva cujno odvijalo izmedju dodira... u tisini nas.




postoje dozivljaji sto prkose mjeni.
01.05.2019.

Utociste


Dom je tamo di ti je srce.
Tamo di si ti ti.
Udahnes sve mirise i boje.
Ogolis se sutnjom pred ljepotom bezvremenskog osjecaja tog.
Prepoznajes.
Pripadas.
Dises.



Prisjetim se i dotaknem istinsko sto se u meni gnijezdi
I onda opet mogu medju ljude.
Image and video hosting by TinyPic.

Image and video hosting by TinyPic

.Image and video hosting by TinyPic.

Image and video hosting by TinyPic.
Image and video hosting by TinyPic

Stariji postovi

NESUVISLOST NESUVISLOSTI
<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

....JOŠ PAR DANA I NEMA NAS.
PROCES 3

Mislim da me cijeli zivot prolazi u pokusavanju da ozdravim od zemaljskog, od ljudi.




Sto na putu prolaznih, prolaznosti vise grebu
to vise zivim, to vise u vjecnost vjerujem.

Samo koga istinski poznajes mozes istinski i voljeti.



Tisinom

Kad bih ti
Da te ne uplasim
Tiho... na prstima prisla
Sjela kraj uzglavlja
Suzom od trista vjekova
Obraz ti umila
Otvorenih dlanova
Tisinom sve da ispricam
Da li bi
Da li bi me cuo...



Love nas vjera ili strah...dok dani marsiraju.




U bezimenim njeznostima


Volim te dlanove od paperja i meda.
Mirisu na sumsko cvijece, na pocetak proljeca...
Saputah im djecje molitve, njezno setajuci usne... njihovim racvanjima.
Tamo su sva moja drhtanja smjestena.

Ispod tih trepavica radjaju se nestvarna zlatna jutra, otvaraju onosvjetske draguljarnice, jasnosti kristalne, daleko od zemaljskog, te skrivene riznice od sjecanja djetinjstva mog.
Tamo se djevojcica ogleda, budi...
Tamo je moje jesam.

Ta uzvisenost osjecaja svaki put u prisustvu njegovog bica sve sjene obasjava.
Vise ne mogu da zivim bez tog.
U toplini i sjaju sto vjecno gori u tim grudima, u bezimenim njeznostima tkanim biserima rijecnih vila.
Tu je kraj mog lutanja.
Tu je moj dom.

Svjetlost je.
Dar je.

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
21688

Powered by Blogger.ba